Nijemi krik
13.08.2007., ponedjeljak
ljetnokišna...
|
Ukrao sam bogu dan baš sam pravi kleptoman al što ću, eto za slatki nerad rođeno sam pseto što trikove stalno smišlja da ubrza vrijeme kleto.... |
28.07.2007., subota
odluke su smiješne
|
tek toliko da se obmanem da mi dan ima nekog smisla odlučujem se za neki izbor (nemogućost neizbora me stisla) a što dalje odlučit ću po putu jer tad već znat ću više no kad počeo sam rutu a možda ću( obogaćen novim filmovima) nešto sasvim drugo odlučiti jer zašto bi se s arhaičnošću prvotne odluke morao mučiti a i najnovije odluke postat će stare a još starije nove sudbina na zbilja komičan način na nama oštri svoje kljove ( a za one dane kad ću biti preslab) glumit ću da ostao sam pri odluci istoj kako drugi pomislili ne bi da nisam pri pameti čistoj.... |
početak dnevnika
|
miješanje jave i sna u bojama koje me ljuljaju na zasljepljujućoj sredini između rezignacije i euforije da bi me iznenada bacale čas na jednu čas na drugu stranu bez ikakva meni vidljiva logička objašnjenja. Prestajem se truditi da si logički objasnim neke stvari. Opet su prohujala neka monumentalna pijanstva u kojim smo zamišljali neke pothvate koji se izvedivima čine očito samo u tim stanjima. Vjetar jutra ih pomete nekako prelako...Izgleda da nam je dovoljno da neke avanture jednostavno proživimo u fantaziji koja je očito dovoljno stvarna da nam ugasi volju da je ponavljamo u onoj stvarnosti koju zovemo autentičnom..Da ne govorim o svim obećanjima danima sebi: sutra ne pijem, ne viđam se više s ljudima čija me posvemašnja ograničenost nervira, posvećujem se ozbiljnije pisanju, skupit ću dovoljno snage da ostanem sam i pišem jer je to onaj moj unutarnji proplanak kojeg sunce moje biti najjače obasjava...No sva obećanja hlape vrlo brzo jer u trenu kad ih valja početi ispunjavati više nemam varljivu snagu onog koji ih sam sebi zadaje.... Sve se počinje čini nevažnim osim pukog postojanja na ovim nesnosnim vrućinama. Ko u onoj TBF- ovoj pjesmi sunce mi pretvara mozak u žvaku.. Živim u smjesi melankoličnog suncem uzrokovanog prepuštanja svakoj sljedećoj sekundi na milost i nemilost...nenadanim napadima da misli koje me progone ipak ( ko što je slučaj u ovakvom nadobudnom trenutku) smjestim na papir, razmišljam kako se možda radi o obrambenom mehanizmu koji mi tijelu omogućuje da ne ulazi u stanja umora koja bi mu mogla štetiti... Stalno je tinjajuća ta paranojica da ću zaboraviti pribilježiti sve ono što se pisanja vrijednim čini..no gasi ju podsvjesno uvjerenje da mi je memorija još dovoljna nepojedena da stvari mogu odgoditi i zasutra..To mi je uglavnom dovoljno da se bezbrižno prepuštam sitnim trikovima sudbine koja ne donosi nikakve senzacije osim toga da se sasvim senzacionalno mogu osjećati ne doživljavajući ništa od onog što se pod senzacijama inače smatra... No izgleda da neke avanture sa sobom nose nagone koji su prejaki da bi se zadovoljili isključivo fantaziranjem..Izgleda da ću se s prijateljem doista spakirati i krenuti u nepoznato( da će more biti u blizini jedina je izvjesnost) s dvije gitare, isto toliko vreća za spavanje i šeširom kojeg će punoća želuca ovisiti o našoj kvaliteti svirke, o raspoloženju turista, o lokaciji, o milijun drugih stvari koje će u svojoj nesagledivoj pomiješanosti tvoriti sasvim konkretni doživljaj koji će na nas djelovati ovisno o našem raspoloženju, trenutnim uvjerenjima, neuvjerenjima. Sasvim je sigurno da ću istu situaciju doživljavati na tisuću raznih načina, možda i u okviru jedne minute..tko zna...a opet kad uđem u onu nedokučivu sretnu zonu, savršeno pomiren sa svime, različite ću situacije doživljavati jednako – sa neodoljivim smješkom prepuštenosti...let it be.......kamo će nas put navesti ne znam..nije li uostalom u tome i glavna ljepota...uživati koliko možemo u ono što nam je dano..da kad nam to bude oduzeto što manje žalimo ..ukoliko ćemo uopće biti u mogućnosti za žaljenjem.... tolko zasada....nadam se da neću ureći putovanje objavljivanjem ovogJ |
18.07.2007., srijeda
Starac i noćne more
|
Mirnu postelju bonaca sprema čamcu, Sunce u moru hladi crvena leđa, Opijen vinom starac hrče na pramcu, San mu se tiho zavlači ispod vjeđa. U posjet mu često dođu noćne more Kada opkoljen tamnom pučinom sanja, Otkad je pročitao „Starac i more“ Ta ga borba s morskim psima proganja. I evo, peraja već iz mora viri. Kao pila na polutke vodu reže. Gdje god prođe zvukove panike širi, Ribice u šoku obezglavljeno bježe. Pas ujeda sabljarku bez vel'kog truda. Starac dolazi pred živčanog sloma rub: „Ajd' napadni mene ako imaš muda!“ - Sikće on kroz jedini preostali zub. Uzima harpun, baca ga psu u glavu, Krupne kapi znoja cure mu niz čelo. Već zamišlja restoran za gozbu pravu Gdje drsku će neman poslužit za jelo. Ubio je prvog, al novi već stižu. Premda su miljama daleko, krv njuše. Crvi gladi pod glatkom im kožom gmižu, U želucima im dugo propuh puše. Iako se starčić ko sam Rambo bori Morski psi do kostura ribu požderu. Nek vas barem gadna dijareja mori, Bespomoćno urla u njihovom smjeru. Al siti psi jedre na brazdi svog smijeha. Ti stresni trenuci starcu život krate. On se budi uz psovku putenog grijeha: „Hemingway- u! Jebo ti morski pas mater!“ |
16.07.2007., ponedjeljak
Muke po Pjeru
|
Usamljen mi je ud pa sam malo lud Već opet kraj mene nema toplog ženskog tijela Zato gitaru sviram, nju 'mjesto žene diram Potom u kasne sate odlazim na spoj Na netu me već čeka porno zvijezda velik broj virtualni voajer, nazovimo me Pjer Svoju požudu već tažim kroz orgazam prepun laži Nema maramica blizu, al nema smisla dizat šizu Jer sam dugoljastu mazu istovario u vazu I sve svršilo bi lijepo između mene i ekrana Da mi u ključnom trenutku u sobu nije ušla mama Najrađe bi rez'o vene jer kraj mene nema žene Al' se misao okrene i iz gluposti me prene Jer kada ženu osvojiš i samotne dane odbrojiš Tada kao žedan vodu žudiš prijašnju slobodu Al' već pogađate vješto, ta sloboda baš nije nešto Kada o njoj ti ne sanjaš, već bijeg joj iz naručja ganjaš Zadovoljstvo što te mami uvijek je na drugoj strani Jer čim dobiješ što želiš, želje odmah drugdje seliš Bilo nazad bilo naprijed, al' nikad tamo gdje sad stojiš |
08.07.2007., nedjelja
Sexofilična bebofobija ( erotska fantazija u čast De Sadeu..gozba libida..)
|
(ovo je još iz teenagerskih dana kao i vampir i Pejotl) Žurio sam ponoćnom stazom, pogledom otvorio njene prozore i željnim dahom razmaknuo zavjese da vidim spontanu igru njene sjene kako se rađa iz jestive melodije otvorila mi je rajska vrata s nimalo sramežljivim dekolteom i simpatično njišući zrelim grudima utapljala moj jezik pohlepnom slinom.. iz odsjaja naših zjenica što su se polako skupljale u carstvu renesansnih lampi istrčala je izbezumljena mašta beskrajna kao mora bez dna.. odlučno me uvukla u tajanstvenu sobu toplih zidova na kojima su šarene slike s apstraktnom šetnjom njenih bokova činile savršenu simbiozu.. začarala me opojnim pogledima i moćno uvlačila u svoj svijet u kojem sam osjećao samo slasni užitak ploveći rijekom njenog tijela poput fanatičnog kormilara.. lelujavim pokretima polijevali smo se vinom iz antičkih vrčeva koju si mi otkrili svu sočnost njenih bradavica koje su se bez pogovora u mojim ustima pretvarale u mekano kamenje stvoreno za čeznutljivo grickanje... uzvraćala mi je vlažnim poljupcima po svježe neobrijanom vratu i putenom putovanju vitkih prstiju po mojim preponama užarenim poput vulkanskih dolina što ljubomorno čuvaju tajnu obilatih erupcija.. ne dotaknuvši ljubičaste vrhove draguljne planine u snažnom transu, držeći njene pomalo čudne noge raskošnih oblina poput neobuzdanog kralja grubom nježnošću lizao sam ružičaste latice rosnog cvijeća ne želeći da trzaji u zoru stanu.. uzbuđeno dahtanje, isprekidani jecaji muzika za izbirljive otočne božice što pozvoniše utjelovljene u njenoj vragolastoj prijateljici... srca su nam se pretvorila u neumorne singerice.. one su se divlje milovale u paklenskim pozama dodiri su pričali zagonetke erogenih zona raspršile su se kao suvišni pijesak pred naletima nemilosrdnog vjetra a draguljna planina vinula se prema nebeskim ustima koja su je željno progutala radoznalo je usisavajući u ritmu vlastite moći i želje.. lica su se prepustila dvostrukoj blaženosti glumila su žele, a oči su kružno vibrirale čekajući posljednju kišu.. planina je procvjetala na tisuću mjesta i načina kojih su se oblaci mogli sjetiti.. pećine bez kraja u kojima se osim pojma vremena izgubila i moja brzorastuća siga stradavši u mraku koji je nudio samo doživotnu povezanost.. šuma crnih vijugavih stabala s brojnim nepredvidivim potocima što su čas ubijali čas oživljavali cvijeće iz dva čudesna buketa.. siga se ubrzano topila i nezadrživo tražila svjetlost jer je premlada da skonča postojanje vriskom pospane dječice i darovala je samu sebe iskrcavanjem normandijski raspoloženog mnoštva nano - ratnika na glatke plaže njihovih obraza i guznog mesa što su se rado ukrasile vodopadnim žigom moje čežnje pretvorene u bijelu lavu |
Na robiji
|
ti bi htjela da izlazimo vikendima, sami udvoje, baš bez ikoga. to nije zato što sam ti jako zabavan već stoga što te smeta kad se s drugima dobro osjećam. Čim progovorim s nekim smatraš da te zapostavljam, a kad se s nekom ženom smijem da te namjerno zlostavljam. Svi moji prijatelji tebi predstavljaju konkurenciju. zato mi glede njih namećeš apstinenciju. ne činiš to zabranama već tako da sve izrežiraš kako bih ispao gad ako poželim s ekipom malo otići u grad. pokoravam se svim presudama kadgod si u ulozi vrhovnog suca. ja sam dobrovoljni zatvorenik iza rešetaka tvog srca. kao osoba mi se gadiš, svojom pojavom hladiš sve moje entuzijazme vezane uz teme razne. na crnutog tvora veza nam vonja al kočiju ljubavi orgazmi vuku jače nego što to čini šest rasnih konja. nikad me ne propuštaš učiniti manje vrijednim. svakog kretenčića što ti priđe smatraš nobelovcem u sjeni. lokot tvojih riječi čuva, ali ne skriva tajnu da sve kretene rado pretpostavljaš meni. ti voliš pažnju, kad se na tebe pale. gdje god dođeš očima šalješ signale. nesigurni dječaci kaubojski ti prilaze i svojim riječima ti po ušima plaze, želeći biti originalni kroz neke stare fraze. kasnije mi pričaš da tome je tako jer ti si femme fatale i sviđaš se baš svakom. I kao ne voliš to, al nisi kriva ti što te, kad me nema, oblijeću strvinari. strvinari vole kad se hrana ne opire, a tebe hrani kad se s porazom teško mire. kad mi kažeš da budem sretan što ih sve zbog mene odbijaš potrebu za nadmoći nadamnom, otkrivaš. da, presretan sam što svakom daješ šansu da te osvojiti proba, a samo mene držiš ko svog nagradnog roba. zašto si tako nesigurna ženo? svojim ponašanjem precizno krojiš, džemper svega onog čega se bojiš. prekid i nevjera utvare su tvoje što ti dušu izmetom ludila boje. Ne brini... sve ruglo kojim te ova pjesma časti svim svojim začinima i moj brk masti. ma samo se opusti ženo... prirodno nije da samo jedno drugog imamo i sva ljubomora što ju primamo svodi se na to da su nas krivo učili da jedno drugom moramo biti dovoljni a mi dobro vidimo da tome nije tako jer oboje se na druge palimo prelako Kao što je to davno rekao Dylan, idiotski vjetar odnosi nas silan. |
07.07.2007., subota
Vampir u postelji djevice
|
u vlažnim odajama mračnog podruma budi se princ tame, čuvar besmrtnosti, pokvarena uma i noćnog druma iz očiju mu krvavih kao rana ukletost rosi što ju suše prsti dana dostojanstven i jak poput mramora, poput glasnog urlika usred uličnog žamora ženskim čarima uvijek žudiš, suludim zovom iz mitske provalije svake noći slatke snove budiš glasom otrovnim kao zle kemikalije i uporno kosti djevičanskog straha glođeš svaki put kad mislima njenim kao tajanstveni putnik prođeš čak i sjene drhte pred tobom i trunka svjetlosti željna noći oprezno šapuće hladnim svodom razjarenim bludom zjene ti svjetle nad grudima užarenijim od pakla nad proljetnom nevinošću krhkijom od stakla što su je suhe godine učmalom molitvom stekle krik ženski rasparao je mir tišine snagom tkalje nesretne zbog lušeg ruha crveni se postelja pod kistom unakažena duha oštri zubi zarili se u mlado meso mazna putenost nažalost gubi se smrću duboko pod zemlju vrag je plod odneso na graciozni leš čete crva nasrću |
Pejotl
|
prije no što nebo ode na sprovod očima poljubi sunce i podigni svoju sjenu pronađi me, čekam te izvan vremena, na mjestu okruženom crvenom šumom, na mjestu gdje bogovi šapuću kroz krošnje a zaleđeni slapovi blješte pred ulazom u utrobu zemlje.. tamo ću biti ponovo začet.. drevne kapi pokazat će mi put od prapočetka do danas... počinje reinkarnacija uma koji je čvrsto zaspao... tiho se šuljam da ga ne probudim... ostavljam samog sebe.. moje tijelo više nema svrhu..slobodno ga pojedi.. vidim svoju majku kako vodi ljubav.. čujem dječji plač... pričam s Isusom Kristom dobivam stigme od bolova... gledam ptice s ljudskim glavama.. evolucija nam krade krila... tonem sve dublje kroz mekano more.. zatvoren vrištim u školjci... naglo se vraćam gledajući tvoje vjerno lice... ovaj planet i vrijeme opet nas ljubomorno čuvaju |
05.07.2007., četvrtak
Zvona opuštanja
|
Kad me moćni ponize, kad od mene ništa ne očekuju Zvona opuštanja u meni glasno odjekuju Jer vaši snovi ionako nisu moji Nevidljivim ih koncem propaganda kroji A iz moje rupe pogled se sve jasnije pruža U džepu mi oseka, al jezičina sve duža Da nisam malen ne bi se isticala vaša snaga To vam je, moji dragi kriminalci, istina naga Sudovi služe da opravdaju vaše krađe Na cijeni je onaj što se u lopovluku bolje snađe Pravo na pravdu koja pravda baš i nije Ima onaj zbog kog sudac svoje račune krije Ako ga dijele banditi ugled mi malo znači Radije ću se u nemilosti njihovoj naći Ljudi vole gledat kad se nekog drugog gazi To im daje bolji dojam o njihovoj snazi Samo izvolite, ja sam ljudski perzijaner Volim vaše cipelice, čizmice, sandale... A ja nananananananananana............ Što je to što vas povrh novca i moći definira? Vaša imaginacija od zrna pijeska nije šira Morate biti strojevi da zaslužite slobodu Treba vam egzorcist da svi ti roboti iz vas odu Postoje zbilja razne manifestacije zrelosti Za nekonformizam potrebno je više smjelosti Tak' bu navek... |
Poslije 7 piva i pola kile rakije
|
Predan asfaltu u posivjele ruke Ležim u šarenoj lokvi svoje muke Nisam dolje zbog suicidalnog čina Već zbog krvi pune šljivinog kerozina Na mjesečasto mi lice omotano smrću Čete znatiželjnih crva i mrava nasrću Kao da sam rampa preda mnom svi koče Neki me zaobiđu, a neki i preskoče Majke dlanovima kradu pogled svojoj djeci Hodam kući ko što hodali su davni preci Podižem svoje tijelo kao da je tuđe Kroz usta jak mlaz puštam da u zemlju uđe Izgledam ko loša božja šala Krećem se ko čamac na četiri vala Sa ruba usne bacam balast, Sve teže i teže plovim Sidro me vuče ka dnu, Za drveće se lovim Ko u borbi za ženku poražen mužjak Padam pod zvjezdama optočen hrast lužnjak Da smrad s majce, koji me nervira, Barem malo neutralizira Neki pas je naišo i cijelog me zapišo Premazan valjda svim postojećim mastima Pjevam pjesme što ne sviđaju se vlastima Vani sviće dan, Ulazim u stan Sav iscrpljen i klonuo u krevet sam potonuo Kao stari Galileo svjetlucam od sreće Pijanstvo pruža dokaz da soba se okreće Da proslavim to otkriće Ispijam još jedno piće Iz najdubljih mi nutrina Diže se nova mučnina Ne stižem do kupaone Jer kiselina već klizi niz bradicu U nedostatku rješenja Tekući problem odlažem u ladicu U njoj su mamina ljubavna pisma stara Čiji sadržaj kao sadržaj mog želuca zaudara |
Ciklusi naših daljina
|
Poklanjam ti škrtost, bedemovito pristupačna Jer putujem kroz tebe samo riječima Slažem tvoje dojmove ko lego kocke Tako da divljenjem dovršiš Plastični krov mojih osobina, Ti tražiš to isto od drugačijeg materijala, U crnom ledu klešem tvoj pokretni spomenik Što pleše po nepostojećem korijenu svoje istine, Osjetila si već, znam, Da sve sam ti draži što ti više ugađam, Da lako je voljeti sve dok si Himalaja... Osakatit ću svoju škrtost Raspršen u potresu gorostasnog dodira tvoje Nedokučive čežnje prevedene u moj kisik I govorit ću razvodom kontinenata u Kolosalnoj kretnji privatne zbilje. Kad zažmirim otvaram rukavac za desertni dio tvog mekog, okultnog svijetla, Tih snopova sjaja što kao gromoviti, nestašni ogranci punokrvne pomrčine sunca šibaju ispod vjeđom zarobljenog oka... Porađamo neke nove duše I šaljemo ih u jezgru impulsa divovskog gonga, Na dušama ugravirana naša nebeska adresa ... Nismo se još upoznali Zato se i poznajemo tako dobro... |
04.07.2007., srijeda
Slatka ludila
|
I demona i anđela I ovaca i zmija Svakojakih stvorenja u meni ima Vrijeme ih u me stavlja kako mu prija U jednom sam trenu ljeto, već u drugom zima Ponekad čak ni ne obavim smjenu Sve sam to skupa u istome trenu I tko bi dokučio zašto to mora biti tako Uostalom, dosada cvate tamo gdje je lako Neka rastu kaleidoskopski i nek se množe Te uštimane razlike pod ljuskom moje kože Svaka bol što u meni sad pluta Do meke vedrine tek je dio puta Ta čemu da se žalim kad jadan sam i patim To samo je tren prije no što vratim Užitak u tok svoje krvi rasni Kojim vrluda taj vrtuljak krasni |
Opsjednutost
|
Krenuo sam mlitavo s tobom, učinio se odmah tvojim robom Nisam krio da treperim i to me sada gadno mori Žena više voli kada se za nježnost malo bori Ne pokazuj da sav goriš Da ne završiš pod ledom Kojeg ona za te sprema Jer više voli one koje nema Uzvratio sam istom mjerom i glumio da mi nisi bitna Srce mi je tako skakalo da mi je u glavi bila hitna Mislio sam da mi se sviđaš sve dok se i ja tebi sviđam Al' u glupoj toj teoriji jednu bitnu stvar previđam Sebi ne vjeruje mozak Zbog tebe sad gutam prozak Bez tebe baš sve je sivo Zašto ja sve radim krivo Otiš'o sam od tebe misleći da trebam nekoga tko mi se klanja Al' sve, to sve su, naravno, obična egotriperska sranja Kad te vidim s drugim znam da uživaš jer patim To što te sebi stalno blatim samo mi pomaže da shvatim Ako je tvoj sjaj moja fikcija Realnost me uopće ne zanima Tebe ja sve više sanjam Otkako bez tebe padam Al' ako mi se ikad vratiš Biti će baš sve po starom Kad sam s tobom izgubit' te želim Kad te izgubim želim te vratiti |
08.06.2007., petak
Leptirov let
|
Ruši se moj dosadašnji svijet U meni raste novi planet Sva bol od maloprije sada luta Između nevažnosti i ugode na pola puta Život je oduvijek darežljivi tat Klaonica snova, nepošten rat Ne očekujem bogznašto od njega Uživam premda mi je dosta svega Neka čudna oluja misli mi guta Komešanje kaosa, nepoznata ruta Sve tanji je lanac što me još drži Sa svim čim se inače rado družim Jer ljudi samo gledaju kako da nekog ponize Tukući druge liječe svoje krize Ne želim bit dio tog prljavog filma Udaljavam se od svog plemena Jer ne zanima me ono za čim većina trči Od nedostatka slobode tamo mi buči Sanjam samo neke nepovezane misli Sanjam kako smo se ja i ona ponovno stisli Sam sebi dovoljan uzjahao sam san Košmarna noć postaje leptirov dan U mojoj glavi eksplodirane vizije Nema mi do moje privatne televizije Lebdim iznad svojih problema Na tom putu razočaranja nema Jer svatko je od nas i Isus i Juda Trudim se da sretna mi misao ne odvrluda Ne želim više i neću na svom dokazivanju bazirat sreću Jer previše je nevolja i onih koji bi me rado gurnuli u vreću Zavidnika i ljubomornika svih vrsta Moja odluka je konačna i čvrsta Nastavljam borbu, ali bez očekivanja i nade Koji mi samo poraze na srcu sade Borim se sa samim sobom Da dođem tamo gdje već jesam jednom nogom Da budem ono što još nisam Da s inspiracijom budem prisan Da zadovoljstvo mi što manje bude Vezano uz druge ljude |
Revolucije odlaze u mirovinu
|
Tehnologija, propagandologija i umjetna ženska ljepota Samo su prizemlje u zgradi pravoga života Kao produkti takozvane napredne civilizacije Ljudi su mašine koje pokreću frustracije Jer tehnika ne služi tome da čovjeka razvija Već da on čini sve što njenom razvoju prija Kičasti mediji karaktera labava Prikazuju katastrofe kao da su zabava I stvaraju lažni dojam da se otkriva Ono što se doista zbiva Natjecanje za najvećeg debila u big brotheru Nešto slično događa se i u saboru Oni sa vlasti se medijima služe Da bi na vrhu ostali što duže Javnosti se uvijek smireno saopći Da njihov je interes interes opći Dakako, da oni imaju vile i krda lovačkih pasa O tome danonoćno mašta siromašna masa. Propaganda je kukuruz za šarane Koji ne vide ruku koja ga baca Teorije zavjere tj. dobro skrivene namjere Žudnja za novcem i raznoliko iživljavanje Drugo su ime za puko preživljavanje Okovanih nogu ljudi za utjehom trče, Puknutim noktom snijeg pred sobom krče Na krivim mjestima traže slobodu, Žele crpsti naftu iz spremnika za vodu U šopingu i braku sloboda nije U pustinji uma ta se oaza krije Najbolji prijatelji nisu psi već knjige Al ne one što ih za tiražu pišu ljige Srca koja viđam isprana su i siva Baš ko ekonomija što državu podriva Jer čovjeka ne uče da stvara i bude svoj Već da šabloni služi i ponaša se kao noj A čovjek trune i pucaju strune Što drže ga sa samim sobom Pa bijednik postaje slobodnim robom Misli da je zreo jer se s prilikama miri Mozak mu se skuplja, a trbuh mu se širi Glava mu služi da traži ono što mu prija Od slobodne misli čir mu na duši izbija Od samoga sebe on ne stvara dilemu I time na čast služi svome dragome sistemu Proglašava se smješnim svako buntovno uplitanje Praznoglavost se veliča jer ne dovodi sistem u pitanje Na vrhu zastave razvija podobnost, a ne kvaliteta Ali o tome se šuti kao da to nikome ne smeta, Stadioni se grade, na Sljemenu snijeg sade Samo nek se golovi zabijaju i Kostelići skijaju Kruha i igara priča je stara Kad nas već naš život nimalo ne veseli Nek to čini muzika i sportaši bijeli Gnušanje mi u srcu marljivo sade Svi oni što se sami sebi ne gade Na križu drevne zablude razapeti vjernici se smiju Dok sami od sebe svoju pravu prirodu kriju Ispovijedaju se, al ne iz potrebe svog morala Već zbog obećanja što crkva im je dala Prodajte im slatke iluzije, tako se vlada Pastiru je u interesu zatucanost stada Hm...Bog je najbolji izvozni proizvod svih vremena, zar ne? Ma samo ti šuti, vunom prekriveni puku I smiješi se i zahvali kada te tuku.... Revolucije odlaze u mirovinu..... |
Ukazanje divljaka
|
Što znače izrasline na koži prirode? Kojim novim osjetom da ih čitam? Ležim na igličastom ćilimu duboko u krhotnim sjenama rascjepkanoj šumi, Okružen lijenim zvijerima, mravima i biljem. Miris primitivne harmonije Zapljuskuje obale mog mozga. Sparina, kukci i rađanje nepoznatih zvukova Miješaju me s kašom fragmenata neke praintuicije. Mojim udovima vitla neka divljina Koju civilizacija smatra sramnom I odavno ju kroti onim što zove napretkom. Neki svježi čovjek bori se za prevlast S istrošenom mazgom zaljubljenom u šarm uma. Divljak mi nudi šećerno srce primitivnog života... ...Tarzanu ipak nije mjesto u New Yorku. Vraća se u džunglu koja će biti zatrpavana cementom bezrazložnog zaborava i metastazi morala. |
Kako je počela jedna ljubavna veza
|
Sjedim za šankom kraj naoko otmjene dame I tiho podrigujem spoj pive i salame Odlučan da je još noćas oborim s nogu Koristim zadah ko omamljujuću drogu Nakon što osmu votku u sebe usipa Prelazim na halo defekt verbalnog tipa Proljepšala si se, nisam mislio da je to moguće Polako se šuljam kroz neprijateljske obruče Ona se na svaku moju glupost hihoće Od njenog smijeha još mi se više loče Ona je lijepa taman onoliko Da uporno glumim kako me zanima Prazni program njenih pričljivih usta Što ga moja dvoušna antena prima Od onog što ona smatra za humor Meni na mozgu izbija tumor Pognute glave ipak vješto skrivam Da svaki moj smješak je falsificiran Odlazimo u osamu neke klupe Gdje provodimo trenutke glupe I što više pričamo Biva jasnije od dana Da stvar ću opet obaviti Uz pomoć svoga dlana Te kobne noći nije htjela Postat' moja punjena pura, Al' očajan sam pa sam strpljiv, Zato mi je postala cura |
